Mareta Maras, 5. b
Rujan je. Ljeto je gotovo. Vratili smo se u školske klupe, no više nismo u četvrtom razredu već u petom. Naša prošla razrednica govorila nam je da ćemo morati više učiti, da ćemo imati više obaveza… To me, naravno, zabrinulo jer i sama znam da ne mogu podnijeti puno obaveza.
Kada sam prvi put vidjela sve te knjige, kutije i pribore, došlo mi je da padnem u nesvijest. Prelistali smo sve udžbenike i upoznali novu razrednicu. „Draga je“, pomislila sam. Najviše sam se pribojavala Povijesti. Mislila sam da će biti jako dosadno i zahtjevno sve dok nisam upoznala profesora. Širom otvorenih očiju slušala sam kako pripovijeda o događajima za koje nikad nisam čula. Geografija me uvijek zanimala i znala sam da će mi dobro ići. Hrvatski mi je uvijek bio najdraži predmet, a što se tiče ostalih predmeta sve je u redu. Također sam jedva čekala Tjelesni zbog igranja odbojke. U razred nam je došao novi učenik što za mene znači novog prijatelja.
Na kraju sam vrlo zadovoljna i sretna. Osjećam se drugačije, zrelije, pa i pomalo ponosnije. Volim školu i uvijek ću je voljeti.