Marta Mikelić, 6. b
Jednog sam dana iz dosade izašla van s prijateljima. Dječaci su igrali nogomet pa sam im se pridružila, ali samo zato što nikad prije nisam igrala, i prije nego što sam postala svjesna, to mi je postao najdraži sport na svijetu.
Već sljedećeg dana upisala sam se u svoj prvi nogometni klub. Bila sam jako uzbuđena. Treninge nikada nisam peskakala i uvijek sam se trudila biti najbolja. Onda je na red došla i prva utakmica. Ekipa je bila dobra, jako smo se trudile i na kraju pobijedile. Bila sam uglavnom zadovoljna igrajući nogomet, no povremeno bi me rastužile ili razočarale predrasude o djevojčicama i nogometu. U početku mi je to smetalo, no kasnije sam shvatila da je jedino bitno ono što ja mislim. Takvo me razmišljanje učinilo još uspješnijom. Obožavala sam uzbuđenje koje bi se javljalo prije svake utakmice, bila ona mala ili jako značajna, ali sam također na neki način voljela i one začuđene poglede ljudi kojima bi bilo čudno vidjeti ženski nogometni tim koji volim najviše na svijetu. U početku je bilo teško kombinirati školske i sportske obveze. No, na kraju se sve posložilo baš kako je i trebalo. Onda je zavladala pandemija i svima nam se život poremetio, nitko više nije mogao ići ni u školu ni na treninge. Nadam se da će uskoro pandemija nestati, kako bih se neometano mogla vratiti svojem najdražem sportu i igranju nogometa s prijateljima. To je ono što me istinski usrećuje.
Ova moja nogometna priča, jedna je od mojih najdražih životnih priča. Nadam da će svima, a pogotovo djevojčicama, biti lakše sljediti sve svoje snove, možda čak i nogometne. A sada žurim, imam trening za pola sata…