Ah, taj Vukovar! Svi mu se osmaši posebno vesele i nadaju. Mnogo toga nam predstavlja – zadnju godinu s prijateljima, dug put, ali i želju da naučimo još nešto o našoj domovini, o tome kako su se naši branitelji borili za sve što danas imamo.
Uzbuđeni i puni pitanja okupili smo se 19. rujna u 8 i 40 sati ispred škole i zauzeli svoja mjesta u autobusu. Bili smo spremni na dalek put. Pjevali smo, pričali, spavali i vrijeme je brzo prošlo.
U hostel smo došli u 19 sati, a nakon što smo se svi smjestili u sobe i večerali, krenuli smo u šetnju gradom. Tamo smo slobodno vrijeme proveli fotografirajući se se s velikom Vučedolskom golubicom, malom maketom Vukovarskog vodotornja i licitarskim srcem. Nakon povratka u hostel družili smo se s vršnjacima iz drugih škola, a u 23 sata morali smo biti u sobama.
Idućeg jutra nakon doručka, išli smo u obilazak crkve svetog Filipa i Jakova, koja je ujedno i jedna od najdužih crkvi u Hrvatskoj. Poslije smo išli u posjet Muzeju vučedolske kulture i Muzeju grada Vukovara, odnosno dvorcu obitelji Eltz. Vučedolski muzej nas se posebno dojmio jer smo mogli vidjeti brojne predmete kao što su odjeća, obuća, oružje, oruđe, njihov kalendar koji je sastavljen prema zvijezdama koje su promatrali, lubanje i brojne druge zanimljivosti. Muzej obitelji Eltz uistinu je čudesno mjesto. Obilazeći ga, osjećate se kao da ste kakva princeza ili princ iz tog davnog doba.
Puni dojmova vratili smo se u hostel na ručak pa na predavanje o Domovinskom ratu koje je bilo jako zanimljivo i poučno. Zatim smo išli u obilazak tenkova i zrakoplova. To je bilo zaista sjajno, osjećali smo se poput vojnika. Poslije smo prisustvovali predavanju o Kukuruznom putu, dijelovima na koje je Vukovar bio podijeljen, kutijama pomoći i onom najvažnijem; o minama i njihovu izgledu. Posebno smo zapamtili malu minu koju još nazivamo i pašteta. Kasnije smo vidjeli i čizme jedanog vojnika koji je jedva uspio izvući živu glavu. Isprobali smo i puške te smo sjedili u vojnom zrakoplovu.
Na red je došao i Vukovarski vodotoranj koji smo svi s veseljem iščekivali. Popeli smo se mnogobrojnim stepenicama do vrha gdje smo bili iznenađeni prekrasnim pogledom na cijeli Vukovar, no sve su pokvarile kiša i magla. Mi se ipak nismo dali omesti, brzo smo se fotografirali pogledali još jednom sve i spustili se. Trebali smo ići u obilazak samog centra grada, ali to nije bilo moguće zbog loših vremenskih prilika pa smo se družili u trgovačkom centru. Navečer smo bili jako uzbuđeni jer smo išli u disko koji je bio poseban. Svi smo plesali, pjevali i skakali provodeći nezaboravne trenutke.
Zadnje jutro bilo je pomalo stresno jer smo večer prije bili umorni i nismo se stigli spakirati do kraja. Toga smo jutra posjetili Ovčaru, a tamo nam je bilo jako teško jer su nas prepravili osjećaji tuge zbog ljudi koji su tu stradali, a za mnogima se još i traga. Potom smo krenuli u obilazak Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, gdje smo vidjeli i grob Blage Zadre, a osim toga obišli smo i Vukovarsku bolnicu. Tu smo pogledali kratki film, a nakon toga ušli u prostoriju gdje je na pločicama ispisano što se događalo. To nas je jako pogodilo. Dok smo išli prema mjestu održavanja kviza, kroz prozor smo mogli vidjeti i vukovarsku tvornicu čizama – Borovo u kojoj su se proizvodile čuvene Zenge, žute čizme. Nakon predavanja o miru, sudjelujući u kvizu izborili smo prvo mjesto.
Tijekom popodneva 21. rujna krenuli smo prema Splitu. U mislima nam je i dalje bio okupirani Vukovar, Domovinski rat, Ovčara, broj umrlih i ranjenih jer žrtva koju je Vukovar podnio ne smije biti zaboravljena. Ne smiju se zaboraviti svi koji su dali najvrednije što su imali – svoj život da bismo mi danas živjeli u slobodnoj i neovisnoj zemlji. Budimo ponosni na Vukovar i nikad nemojmo zaboraviti njegovu žrtvu.
Sara Lulić, 8.a
