Odrasli uopće nisu u redu. Njihov život je jednostavno previše lagan, što mogu potvrditi sva djeca svijeta.
Odrasli po cijele dane samo zapovijedaju. Govore mi da napišem domaći rad, pospremim sobu i druge smrtonosne stvari. Dok se ja mučim, oni leže na krevetu i odmaraju se. Zato, kako bih im malo otežala, uvijek im govorim da sam gladna ili da me boli glava. No, oni i na to pronađu neki izgovor. Kažu mi da su sad zauzeti, da namažem nešto na kruh i da to pojedem. Kada ih pitam mogu li se odmoriti i malo se poigrati, oni mi kažu da mogu, ali nakon što obavim što trebam. Ali, ali, ali… Da se mene pita, tu riječ bi trebalo izbaciti iz svih rječnika na svijetu. Katkad se zapitam jesu li uopće imali djetinjstvo. I znaju li oni za pojam igra? Hoće li se odrasli ikada opametiti? Također, oni nas svaki dan tjeraju u školu. E, to je već prešlo svaku granicu.
Ja mislim da bismo mi njih trebali poslati u školu. Tamo bi predavala djeca, a odrasli bi sjedili u klupama. Od nas bi naučili što su dječja prava, igra i mašta. Od nas bi naučili kako živjeti.
Marta Pleština, 5. b