Povodom obilježavanja 150. godišnjice rođenja velikog hrvatskog pjesnika, novelista i putopisca Antuna Gustava Matoša u učionici hrvatskoga jezika postavljen je prigodni pano kako bi učenici naučili tko je on bio te pročitali i koju od njegovih najpoznatijih pjesama.
Neke od pjesama: 1909., Jesenje veče, Maćuhica, Notturno, Srodnost, Gospa Marija, Utjeha kose…
Zanimljivost je ta da je rođen na petak trinaesti, 1873. godine. Rođen je u Srijemu, u Tovarniku, a odmah nakon rođenja babica je rekla njegovoj majci: ”Ovaj vaš mali bit će velik čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.”
Umro je 1914. godine u Zagrebu.
Maćuhica
Antun Gustav Matoš
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno »noć-i-dan«
Naše gospođice, kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vedrog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćuhica cvate, ali ne miriše —
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.
Napisano: 1907.
Ema Smolčić, 8. a
