Putovanje na kometu, Ivana Orleanska i Idiot
Pročitala sam tri romana, a kojima su autori jedni od najpoznatijih svjetskih pisaca. Tri potpuno različita romana triju različitih žanrova. Putovanje na kometu napisao je Jules Verne, Ivanu Orleansku Mark Twain, a Idiota Fjodor Mihajlovič Dostojevski. No o čemu se zapravo radi?
Putovanje na kometu djelo je genijalca, također poznatog kao „oca znanstvene fantastike“, Julesa Vernea. Sama radnja ne počinje pričom o svemiru. Naprotiv, počinje na sjeveru Alžira dogovaranjem dvoboja između dvaju suparnika koji će kasnije morati surađivati i zaboraviti stare svađe zbog neočekivanog događaja čijim će dijelom biti i njih dvojica. Naime, komet koji se sudari sa Zemljom, sa sobom, na putovanje kroz Sunčev sustav, ponese krajnji jug Europe i sjever Afrike. Nakon mnogih pustolovina, dva nekadašnja suparnika, zajedno sa svojim novostečenim prijateljima i znancima i sa starim školskim profesorom glavnog lika Servadaca (koji je bio jedan od dvojice suparnika), svi se skupa vrate na Zemlju i otkriju da su i Alžir i Sredozemno more i jug Italije i Španjolske netaknuti! Naravno, to je bilo jako šokantno za njih, a stari profesor astronom je uzalud detaljnim izvješćima pokušavao objasniti svijetu da su obale koje okružuju Sredozemno more sada negdje daleko u svemiru. Roman je jako zanimljiv i napet, pun začuđujućih otkrića koja iznenade i čitatelja, a kamoli likove. Osim toga, izneseno je mnogo znanstvenih teorija koje prikazuju znanja, posebno iz astronomije, u 19. stoljeću, što opet, unatoč stanju stvari, čitatelja uvjerava da je sve to što je upravo opisano, stvarnost. Ako ste ljubitelj znanstvene fantastike ili jednostavno volite knjige Julesa Vernea, ovo djelo vrijedi pročitati. Ako ne volite znanstvenu fantastiku ili dosad niste čitali Julesa Vernea, ovo je jedna od onih knjiga koja će vas natjerati da je zavolite.
Ivana Orleanska je djelo začetnika američkog romana, Marka Twaina. To je prekrasna i snažna knjiga o junakinji francuske povijesti i svetici Ivani Orleanskoj, osobi koja je u samo trinaest mjeseci donijela sigurne prilike za pobjedu Francuske u Stogodišnjem ratu. Mark Twain ovdje priča u prvoj osobi s gledišta Ivaninog prijatelja sieura Louisa de Contea. U početku, javnost je mislila da je spomenuti Ivanin prijatelj pravi autor ove knjige, a ne Mark Twain, koji je namjerno pustio da se to jedno vrijeme misli jer, kako je sam rekao, ovu knjigu napisao je iz čiste ljubavi, nije mu bilo važno hoće li se dobro prodavati, već je htio da se o njoj sudi prema njezinoj vrijednosti, a ne kao o izletu Marka Twaina u područje koje ne poznaje (jer njegovi čitatelji su najčešće od njega očekivali humoristične, jednostavne knjige poput Toma Sawyera i Huckleberryja Finna) . Priča je nastala korištenjem mnoštvom različitih povijesnih izvora, ne samo da se što točnije opiše tijek dijela Ivanina života, već da se stvori pravi dojam srednjeg vijeka. Kad se saznalo da je autor knjige Mark Twain, a sieur Louis de Conte fiktivni lik, razni kritičari su kritizirali Twainovo neznanje o tom žanru i zanemarili pravu priču. No bit je shvatiti da se ova knjiga ne gleda kao još jedna knjiga iz repertoara Marka Twaina, niti kao opis povijesnih događaja (koji jesu spomenuti, no nemaju glavnu ulogu), niti kao veličanje karijere nekog generala, nego kao priča o posljednje dvije godine života famozne Ivane Orleanske, koja je, unatoč groznim nedaćama koje su je snašle, uvijek crpila neiscrpnu snagu koja joj je davala mir, pa čak i u zadnjim trenutcima njenoga života. Ovaj roman je zaista zlata vrijedan, a sam Mark Twain je rekao: „Ivana Orleanska najdraža mi je od svih mojih knjiga; i ona je doista najbolja, vrlo dobro to znam.“
Idiot je roman poznatog ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Priča je to o mladom knezu Miškinu koji se nakon dugog vremena iz inozemstva vrati u svoju rodnu Rusiju. Zašto većinu života nije ondje živio, treba potražiti odgovor u njegovu zdravstvenu stanju. On se odmalena borio s onim što bismo danas nazvali epilepsija te je otišao na liječenje u tuđinu, što mu je, kako kaže, dosta pomoglo, no nije ga do kraja izliječilo. Zavrzlame započinju u vlaku iz Varšave na putu prema Peterburgu. Knez Miškin, takoreći slučajno, počne čavrljati sa suputnicima. Jedan od njih, a zvao se Parfjon Rogožin, kasnije će igrati veliku ulogu u kneževoj budućnosti. Zašto je Dostojevski napisao ovu knjigu, različita su tumačenja. Zapravo, početni plan knjige imao je u vidu potpuno drukčiju priču, no glavni cilj je oduvijek bio prikazati „apsolutno divna“ čovjeka – velikodušnog, pristojnog, uvijek od pomoći itd. No u nastajanju knjige, Dostojevski je shvatio da je to zapravo nemoguće jer je već od početka knez iskorištavan, pomalo nespretan u izražavanju i ponašanju (zbog čega ga i zovu idiotom) i na kraju, želeći pomoći Nastasji Filipovnoj, djevojci u koju je prije bio zaljubljen, no ona se nije htjela vjenčati za njega, već je htjela otići s Rogožinom, on gubi jedinu djevojku s kojom se uistinu mogao vjenčati, Aglaju jer je ona od njega zahtijevala da napokon zaboravi Nastasju, no kako se ova onesvijestila, on joj je odmah pritekao u pomoć. Aglaja je, razočarana, pobjegla, a knez Miškin ostaje duboko potresen. Ova knjiga je jako duboka, iznosi mnoga razmišljanja samog pisca, a čak i neka njegova iskustva, koja spominje kroz dijaloge likova koji su tu priču npr. vidjeli u novinama. To je knjiga o životu, bolje rečeno, „životna“ knjiga koja nosi snažnu poruku, a mnogi su je već pri prvom objavljivanju, a i dan-danas nazvali najboljom knjigom Dostojevskog.
Što reći reći za kraj? Koliko je čitanje važno? To je tema o kojoj nikada nije dosta govora. Knjige mogu imati pouku, plamsati maštu, donositi uzbuđenje i avanturu o kojima niste ni sanjali u vaše vlastite domove, govoriti o nemogućem, a da se čini mogućim, veličati junaštvo glavnih likova ili jednostavno donijeti tihu, blagu priču o jednostavnom i svakidašnjem svijetu. Možda bi, za opisati moć knjiga, bilo najbolje citirati Gandalfa, čarobnjaka iz trilogije Gospodar prstenova koju je autora J.R.R. Tolkiena. Gandalf je, da opiše mali narod koji je sam Tolkien izmislio, hobite, rekao da njihove običaje možeš naučiti za manje od mjesec dana, a oni te i nakon sto godina još uvijek mogu iznenaditi.
Sara Mladineo, 8. a