Kad god zaklopim oči i poželim pobjeći od svakodnevnice, uvijek krenem k moru. Taj plavi svijet koji u sebi nosi mir i tajnu je moj povjerljivi prijatelj. More i ja imamo poseban odnos, onaj tihi neizgovoreni jezik kojim pričamo u trenutcima kada riječi nisu dovoljne.
Gledam valove koji se ljuljaju u svom ritmu i kao da mi govore: „Ovdje si svoja i ovdje si sigurna.” Ponekad, dok sjedim na stijeni i promatram nemirne valove, osjetim da more odražava moje misli. Kad sam sretna njegove su vode mirne, a sunce se prelijeva po njihovoj površini poput zlata. No kada me more dočeka sivim nebom i razbješnjenim valovima, shvatim da ne mogu pobjeći od svojih unutarnjih oluja. Tada shvaćam koliko smo nas dvoje povezani. More i ja. Njegova dubina me plaši i fascinira istovremeno. Koliko tajni leži na njegovom dnu? Koliko suza, osmijeha, uspomena nose te nemirne struje? More zna čuvati tajne. Zna slušati i šutjeti kada je to potrebno. Jedino s njim ne moram biti ništa drugo osim ono što jesam. Ponekad se pitam što bi more reklo kad bi moglo govoriti? Bi li mi pričalo o putnicima koji su nestali u njegovim dubinama? O brodovima koji su plovili na njegovim površinama? Ili bi me samo podsjetilo na moju vlastitu malenkost, na to da sam poput zrna pijeska u beskrajnim tajnama i dubinama mora?
Tek kada sunce počne zalaziti osjećam se najživlje. Crvenkasto nebo oboji more vatrenim tonovima; ta ljepota i moć prirode, taj trenutak dana i noći podsjeti me da sve prođe. Sve prođe, ali more ostaje tu, bez obzira na sve. I zato kad god osjetim da me život preplavljuje, vraćam se moru. Jer more i ja dijelimo isti ritam, ritam života koji ne staje kucati.
Lara Bešlić
8. a