Stojim na obali i gledam u more. U tebe i u more jer svaki put kad pogledam more, vidim tebe. Dok sjedim na suhom šljunku osjećam nostalgiju. Bodljikavi kamenčići bodu moje bose noge dok zajedno šetamo po plaži. Toplina zraka sunca na mojoj koži podsjeća me na tvoje zagrljaje. Tvoje snažne, a ipak tople zagrljaje. Zatim pogledam u more i gubim se u njegovom plavetnilu. Nekad sam se tako gubila u plavetnilu tvojih očiju.
A onda osjetim kako me udario snažan val, val realnosti. Realnosti da nisi tu pokraj mene i da nikad nećeš ni biti jer ono što val odnese nikad ne vrati. U sebi osjetim bijes; zašto je baš tebe trebao uzeti? Gdje su drugi bili? Zašto nije uzeo mene? Počinje puhati vjetar, sve jače i jače. Ljuta sam na sve i svakoga jer nismo imali više vremena, više uspomena. Znam da te nitko neće moći zamijeniti. Tvoj osmijeh, tvoju brigu i dobrotu. Vjetar je sve jači, a ja sve tužnija. Sjetim se svih lijepih trenutaka provedenih s tobom; čak i oni pomalo tužni uz tebe su postali lijepi. Naših zajedničkih šala i igara …
Odjednom prestane puhati, sve je kao što treba biti. Sunce me opet obasjava i grli, a ja osjećam da si tu. Odlazim s plaže znajući da si uvijek uz mene, u meni. U mom srcu.
Marijeta Grubelić
8. c